Osjećam se skučeno u svojoj koži
htjela bih uroniti u more poput ribe
plivati po beskrajnim dubinama
modre prostore naseliti sobom.

Il’ biti brza čiopa, raširiti krila,
tko zna kud nošena strujama
lebdeći nepreglednim visinama
prema žarkome suncu i oblacima.

Uzaludno nebu dižem bijele ruke
duše prepune raspjevanih ptica
srce mi usitniše u bezbroj čestica
koje viju po svijetu nevidljive.

Bodljikavom žicom oviti su puti
zemlja je nalik na beskonačne logore
i kad htjela bih dalje ne mogu
uzidana med krvave bedeme.

Katica Badovinac