Mogla bih noćas riječima uokviriti
sve strahove u meni iznikle
plima je...
Mrklina ljepljiva po tijelu zasjela
teška...
Misli lete od sjevera
tamo si ti
brišem tvoje suze
razgovorom pod ovim zvjezdama
brišem ti strahove
i mislima dodirujem
ono tek rođeno, sitno
kilometrima daleko od tebe
od mene, od nas ukopanih u mjestu
boli mene, boli njega
što s noći slaže pozornice na rivi
za tuđe radosti
svoje daske života sakriva
kao klaun iza osmjeha
a sam dobrano umoran
šutnjom okiva težinu zarobljenu
riječima neobznanjenu

.

Ne dam ljepljivosti ni trena
Nek je voda spere s tijela
Nek mi rasvjetli misli
Nesvjesna pogled između
Sitnih kapljica vode
Razlijevam južno
Tamo je on u naručju majke
Osmjehom mjenjam lice

Tebe s rive dočekujem zorom

umornog

skidam ti masku klauna
nepotrebnost prikrivanja strahova
Kući si, tu sam ja

A ti moj na sjeveru
s jutrom vidiš bistrine
karta u ruci čvrsto stisnuta
Ideš k njima...Siguran.

Emilija Mijatovic