Ne znam zašto  moga prijatelja

 preznojava lagana šetnja Vilsonovim 

 dok čita Maka Dizdara, zapravo

 više ga recitira

 Iako nas zasipaju zalazeće zrake

 jesenjeg sunca, a Makova poezija

 pada na nas poput okrepljujuće

 proljetne rose, više sam  zaokupljen

 promatranjem naših izduženih sjena

 koje se negdje u nevidnom uglu

 spajaju u jednu

 a iznad njih, visoko

 vidim sam vrh

 u nebo potonulog platana, ali ne otkrivam

 u sebi prednost pronicanja

 u dnevnu slojevitost, tek lišće

 na vrhu lipe treperi

 i zidove mi sna zasipa slikama

 na kojima koračaju moji pređi

 na kraju težačkog dana

 u večeri... i sve je tiho sa njihovim

 izduženim sjenama u davnom sutonu

 jedino me igra lišća u visinama

 znakovito doziva i čudesno pomjera

 na noćnim prostirkama

 pod vrhovima jablanovana

mirkopopovic