Otac se moj
zaljubio naknadno
post mortem

ugledao je to
vilinsko biće
gdje šumama mračnim
gore kosu raspliće
u oblake

ispruživši ruke
krenuo je da trči za njom
sve dozivajuć je imenom
namišljenim da priliči
miloj uobrazilji
al' što je brže trčao
i glasnije dozivao
to je ova bila
dalja i nedohvatnija
kao ikona preostala
od sagorenog Sunca

nastavio je svejedno
bježat' bos
po mekim plahtama neba
silno vabeć
to žensko biće
mada mrtav je bio
i nije znao
što bi takav
mogao obećati
ženi herojske prirode
nestajućoj u magli
onostranog vremena
osim možda kakvog
bolećivog opravdanja
za rat
uma i tijela
dok još živ je bio
i nekako čudno gladan
s dušom
kojom gospodarile su
te iskreć tajnovite
plave
plamen-oči.

Duško Babić