U dvorištu kuće
u Zagrebu
gdje je smještena
nakladnička kuća
"Tko jebe poeziju"
nalazi se najmasovnija
grobnica
mrtvih pjesnika
i njihove nerođene djece
kamo su zakopavani rukopisi
pjesnika-naivaca
pjesnika-poluprofesionalaca
i pjesnika-estradnih radnika
od strane urednika
zgroženih tolikom plodnošću
i masovnim stvaralačkim zanosom
pa su ih urednici uredno
tamo zakopavali godinama
doživljavajući nervni slom
sa svakim novim pjesničkim
rukopisom
svjesni da poezija nema prođu
na tržištu
ma tko da ju je pisao

mlađi naraštaji pjesnika
lukaviji i osvješteniji
nakon što dobiju Gorana
ili sličnu obiteljsko-tamburašku
nacionalnu nagradu
prelaze na prozu
na romanopisanje
gdje uvijek možeš ubaciti
kakvu zgodu iz rata u kojem nisi
ni luk jeo ni luk mirisao
ali si čitao u crnoj kronici
da postoje minska polja
a u časopisu Hrvatski časnik
da u šaržer od automatske puške
AP-666 stane tri puta
po šest mrtvaca.

Duško Babić