Sva popodnevna šutnja nije tema našega govora
ali sad je u nama zaključana moć i mi evropskim smećem
od vozila plovimo kroz sarajevske nelagode, na svoje
sirotinjske piknike

Sva popodnevna šutnja ne izmiče pravu čije je ime
spašavanje od kolapsa, od automobilske giljotine
od gušenja i grobnice prometne naspram čega svijetli
naš mrmor: Ni zabačeni New York nas nije dostigao
niti nam je ravan tamo negdje neki London smješten
bogu-iza-leđa

Svijetliti između dvije tame znači snažno udarati
vreću za boks, širom rastvoriti vrata grča i reći: nisam
prekršio pravila parkiranja kad mi se onaj sugrađanin
onomad zaletio u vozilo zbog manjka sreće
i viška marihuane (u sustavu krvožilnom) i da nisam
popodnevnom šutnjom želio glasno recitirati
mrtve pjesnike sa ustreptalim zvijezdama nad čelom:
Idi, čovječe! Da pjesmu nisam izgubio one večeri
kad takvu joj je sudbinu prorekla gatara
sad bih ti i pečatom ovjerio uljuljkanost
ljudskog ograničenja, pardon - oglašavanja

mirkopopovic