Božje jutro je minulo
a vjernici su podizali šešire
samilosno se osmjehujući
slabašnom dječaku
rahitičnih udova
i smrti
zakopčanoj ispod haljetka.
Oštrice rastućeg vjetra
prodirale su iz jutarnjeg svjetla
ranjavajući mršavo lice
i oči nalik mrljama vrijeska
a ispruženi dlanovi drhtali su
puni nepokopanog ufanja.
Tad iznenada
vidje jezike vatre
kako bez žara palucaju
sa otužne puti svijeta.
Njegov plam gorio je jasnije.

luciapavlovic