Umjesto ulaženja u analizu naglog trzaja očnih mišića kao refleksa zbog sunčevog bljeska iza putujućih oblaka, Josip mislima pokušava slikati samo njemu poznato i vidljivo brzo mijenjanje boja na fasadi susjedne zgrade. Ali uskoro u osjetu njegova vida lagano se ukida oblik i veličina vidljivog zavisno  od treperenja kapljice kroz koju tupo gleda dok se ona nad prozorom male provincijske željezničke stanice neprimjetno uvećava i bubri sporim topljenjem snijega koji gore na krovu postaje osjetljiv na prve proljetne zrake sunca. Ili je sa raskrižja njegove tlapnje jednostavno pobjegla boja za kojom, dok sagara u njemu, nesigurnim korakom silazi u čekaonicu. U daljini čuje sve glasniji lavež pasa. „Primiču li se? hik!“ pita Zvjezdanu dozivajući je u po glasa, pa osluškuje. Jedan pseći profil bijel i nasmijan lebdi nad tračnicama koje napola  presijecaju zgradu… Sad mu se čini da bez laveža odlazi, tek prah neke sasušene  krvi ostaje u vjetru zavijajući s izgubljenom melodijom. I ruke mu nečujno vrisnuše  prema drugoj silueti – prema Zvjezdani. Zovne je ne čuvši svoj glas. Vidi je, to je ona, ona što je strpljivo godinama urezivala svoj lik u kamen i čvrstinu brižnog pratioca i sakupljača zvijezda za zajedničke snove. Ona mu se ne okreće i on pogledom dubî njen potiljak. Zaorivši se krupan ga glas trzne: „Vlak broj 309 stiže na prvi peron, drugi kolosijek!“ On koji je među sivim zidinama putničke čekaonice osposobljen za brzo uplitanje u tišinu i mumljanje, izlijeće  s vlažnim dlanovima sumraka na obrazima. U svome pitanju „Kad je prošao dan?“ glas mu Zvjezdanin zvoni u sluhu: „Zar i sad moraš…?“, pita ga romoreći više za sebe. „Misliš, hik, piti?“, pita je…pa zastane zakovanog pogleda u neku točku. „E… eto, tebi teorija, a meniii, o…ovo“. Teturajući pokazuje malu bočicu i zašuti, ali odmah potom ispusti glasnu sirenu: „E… neeeeeću! Ne idem n…nikamo“. Kretnja ruke mu se primiče boci. „R…rreko sam da neću više i evo poričem“, govori ne povezujući riječi, drobeći  glas… i još jednom  se časti gutljajem  ispraćajući klecave korake ka peronu, ne opravdavajući ni jednom mišlju svoju nedosljednost po pitanju poroka koji se zove alkohol. Za jednim licem, bijelim i nasmijanim gleda i šuti među krhotinama smisla. I osluškuje ono čega nema. „To psi laju, dddaleko  negdje“, govori i vidi kako iza Zvjezdanina zabrinuta profila promiču bregovi. „Što to prii…ičaš?“ mumlja slušajući  joj  uzdah: „Eh, Josipe moj, nekada si se slično trzao u  trenucima kad bi te usnulog „pogodio“, pa probudio snebapadajući stih…“

mirkopopovic