U sobi je tišina razvukla košulju snova,
glava otežala 
misli lijeno prebiru vrijeme.
Nečujno provlačim kazaljke niz zamišljen krug.
Čekanje nema smisla ako čekati ne znaš.
U čekanju nikad nisi sam
tu je drugi dio tebe,
gužva se nježno šapatom dodirujući tjeme.
U sobi je toplo,
vatreni jezičci dodiruju stijenke kamina
gurajući se u uzak prostor 
ne bi li dahom odnijeli slutnju.
Puši se iz dimnjaka.
Vidjet ćeš iz daleka 
toplinu doma 
i ruke onog koji čeka.

autori: Milan Novak i Ljubica Ribić