Pitaj me slobodno
za moju nesposobnost
prilagođavanja vremenu i ljudima
kao da sve to teče mimo mene
i nikad se nikad ne vraća
u moje sobičke
s pogledom na tebe
pitaj me
da li bih te mogao voljeti cijelu noć
a da te pritom gledam u oči
kao u neki san neopisiv i čudan
neopisivo čudan gdje nas dvoje
toliko smo sami ispunjeni glazbom
a tijela nam lelujaju poput svijeća
nježan plam na božjem dahu
i ne predaju se
ne
pitaj me slobodno
da li znam izlaz kad već jednom
uđem u tebe kao student
došao iz provincije u veliki grad
u samicu studentskog doma
gdje su ljubav svodile
generacije nesretnih prije nas
kao račun podivljalog neba
s knjigama otvorenim
na smrtno dosadnoj stranici
previše čiste nauke
u kojoj ni slova nema o tome
što da radimo mi koji ne znamo
koji se tu ne snalazimo
u sobi gdje više nema
pogleda na tebe
na te oči
u nas.

Duško Babić