Na obali više nije bilo nikoga.
Bila je potpuno pusta.
Sedeo sam sâm,
nemo razgovarajući sa sumrakom na obali
i glasno ćuteći sa sumrakom u duši.
Tišina je škrgutala svojim nevidljivim zubima,
skrivena u proređenom šiblju.
Pogledao sam dole, niz kej,
ali nisam pošao za pogledom.
Imao sam osećaj da su sve obale kamenite,
daleke, da su sve puste kao ova.
Stvari su, nekako zastrašujuće brzo, tonule u mrak.
I šiblje, i tišina, i pogled, i obala.
Osvrnuo sam se oko sebe.
Obala je nestajala.
I ja sa njom.
A negde daleko, slutio sam,
zvonili su praporci, kao jednom davno...
... zvonili su tiho, meko, toplo,
onim već zaboravljenim odjekom,
koji me uvek podseća na nekog mlađeg,
nekog vedrijeg i veselijeg mene,
koga sam često sretao ranije,
na nekim drugim obalama...
Sedeti na meji vidnega, občutiti vse, kar je preteklo, se spominjati sebe iz daljave, biti v vseh časih in hkrati nikjer - posebna razmišljujoča pozicija, ki pesemi daje svoj čar, čestitke,
Ana
Poslano:
17. 04. 2017 ob 22:46
Spremenjeno:
17. 04. 2017 ob 22:47
Hvala ti mnogo, Ana, ova pesma mi je važna iz nekih mojih, ličnih razloga.
Lep pozdrav, Milen
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!