Znali smo da će nas ubiti zakoni
slobodan pad bez zaštitne mreže
ravno u ambis proključalog vremena
ja sam ti samo htio pisati pjesme
da me upoznaš oslobođenog ljudskog obličja
oguljene kože kao razvlaštenog ignoranta
bez skrbi o znanju i materiji
stoga te molim da mi oprostiš
naivnost ove slike koju nazvah
PJESMA ZA TEBE
Žedan sam tvoje ljepote dušo
da mogu uzeo bih te na ruke
zaronio među grudi tvoje
i ljubio ti srce
deset milijuna godina
sve dok Sunce se ne ohladi
a zvijezde izbrišu sa neba
samo nas dvoje
zarobljeni u tajnu tijela
gorjeli bi i dalje
ja upleten u tvoje oči nebeske
ti u moje prste nježne
sami u moru ljepote
što je svijetu daruješ
za baklju
ljubavi vječne...
i još sam dodao par riječi
tek da me se sjetiš
kad zasjaš gore
u dane bez mene.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!