jutro je vrijeme u kojem postajem
robinja naše želje
kroz čin Božijeg udisaja

protrčim tako kroz sebe
sudarajući se s ljubavlju
bez straha od razbijanja

dok se u ogledalu promatram
tvojim očima svikla
pristavljajući prvu kavu
koju ću razdijeliti u dvije šalice
(ne moju i tvoju nego dvije
koje obično pijemo sami
jutrom probuđeni iz nesanice)

onda se nastavljam razvlačiti
tek toliko da bih nam bila dostatna
jer ponekad se pogubim 
u svojoj nemjerljivosti nad tobom

ne pada mi teško 
ova uloga suvremene Penelope
u parku na ulici u tramvaju
uvijek promatrajući zagrljene 
odlično razumijem
kako je jedina prava ljubav
ona koju je potvrdila daljina
(bezvrijedna je svaka ona
koja se nije oplodila strpljivim čekanjem)

moj Odisej se vraća sigurno
kad razriješi sve bitke s morem

kao sa sobom

navečer legnem na njegovu stranu kreveta
i toplo mi je toplo i poželim mu laku noć
dodirujući jastuk kao drago lice
dok uranjam i tonem u njegova njedra

Danja Đokić