Sjeta se skuplja u oblake s korom
koja ne propušta suze,
proniče unutra, prelijeva krike,

zagušuje ih u trpak muk.

Zašto nije dovoljno da vidim, čujem, hodam,
zašto bih voljela plesati na kiši,
rasplitati kosu vrhu planine,
raščešljati vjetar,
preorati more

i zagrliti drvo
koje raste na kraju betona,
izvan koraka
koji love dane bez mirisa na živo.

Rukama, punim rupa,
u koje bi nasula zemlju
i posadila radost,
prekrijem lice,

bezbroj sjemenki u meni umire,

na zagrađenoj gredici
sanjam

bujan rast.

Jure Drljepan (JUR)