Život je stao,
da posmatra,
odjedanput tišina,
ona previše tiha,
neobična,
kao kad odeča steže
i ne da disati.
Ptice su se povukle
u brižni kutak
prisilnog strpljenja,
da mladunče ne oseti,
da još nije započelo,
da još nije završilo.
Jedini glas,
koji postoji,
sakrio se
iza straha,
a kad krene,
prvo pogleda
na sve strane,
posle njega
ima jih još,
glasnijih, prodornijih,
jer jih više strah.
Dolazi, konačno,
jer nekad mora doči,
ovo lice nosi crte,
danas sasvim daleko
od sečanja na vreme,
kad smo se upoznali.
Mislio sam,
da poznajem
sva tvoja lica,
a vidim,
da jih ima još,
možda baš zato
strah,
možda baš zato
tišina.
Započeo je ples,
na bini
nema ni jednog od nas
jer su došli bogovi,
da nam pokažu moč,
mudrost se sakrila,
možda bi je ukrali,
i pretvorili u svoju moč,
iz leka napravili otrov,
završili ono,
što su započeli,
i zaboravili na milost.
Bolje tako,
jer krila znaju,
kako leteti,
a mi znamo,
kako hodati.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: salke
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!