nitko ne može razumjeti
nitko i ne mora razumjeti
kako je s ljubavlju ojutrena
nesigurna žena izgubila noć

onda kad si me spustio
u svoja oba oka osvjetljena
u koja sam se klela i vjerovala
da je dan najljepši san
a noć nosi u sebi naviku
neispunjenih želja

dok si mi trgao strahove
i zubima grizao mrežu 
prošlosti koja me osakatila 
meni su ljubavi rasli udovi 
hraneći se tvojim dodirima 
i otvarala se mapa grješnosti 
djevojčice što se pred tobom 
samo odistinski potpuno razotkrila

i gdje bih sad bez tebe ovako 
polegla kao prvi zvanični otkos 
žitnice koja se nesigurna u zrelost 
u ime tebe zrnolikošću zatalasala

i kuda bih dalje bez tebe ovako 
ležeći u krevetu od orahovine 
koji se ljuljao u želji od uzmoglosti 
da prevrne neobrubljeni svemir
u ime zvijezda koje će se jednom
svjetlošću dotaknute zasigurno sjediniti

dok uzdahom si mi silazio pod kožu
ja sam umirivala svaki nemir
i ova soba je drhtala i dahtala
sva sita naše obnaženosti
mada nam slika sljubljenih 
nije visila iznad kreveta od snova
kao akt obostranog iskupljenja

ja više neću plakati evo dajem ti riječ
smijat ću se samo smijati
i neće biti mrak neće postojati noć
jer u tvojim rukama je svo svijetlo
i u njima se s ljubavlju naljepše sanja

.
nitko ne može razumjeti
nitko i ne mora razumjeti
kako je ova žena 
u drhtavilu odnoćena
počela sa sigurnošću živjeti dan

Danja Đokić