volim li te doista sve ove godine
ili samo sjećanje na sebe
prpošnu i otvorenu čitavom divnom svemiru
na onaj smijeh
srca prepunog čežnje
što planetom je prštao
postidjevši najljepše planinske izvore

ponekad sanjam miris snijega one davne zime
kad se pjesma Bee Gesaa o Massachusettsu orila s gramofona
a mums me dugo držao na toplom
i znam: za taj miris što si ga
donio s puta izdaleka
i prosuo ga kuhinjom punom domaćeg mirisa kave
vrijedi sanjati

sasvim neprimjetno
život se uselio u sve moje stanice
pretvorivši smijeh u tek poneki
iskamčeni osmijeh
a zvijezde padalice sakrio
da gasnu u maglama
neviđene

i dok prolazim
hladnim popodnevom
varljive veljače
novog stoljeća
novog tisućljeća
volim li te još
ne pitam se

saraivor