Utrnuti višeboj



ništa nije izgubljeno osim mira
poručuju kišne kapi po oknima
dok raspreda se sitnonotna melodija 
zamičući polako za aureolu dana u dotrajalosti
(uvijek je postajao onaj Netko
tko me nije razumio dovoljno
istresajući se rječito na mene
kao kad se otresamo od kiše
što prodre u popucane membrane
davno isluženog kišobrana)

zavjese vrište namočene omekšivačem
i čekaju konačno kačenje nad kvadratom prozora
obilježenog oblacima u egzodusu
s pomalo aritmičnim otkucajima 
psovke nad razložnosti

nisam trebala skakati stepenicama
žureci u zagrljaj tek običnoj tišini
po kojoj sam imenovala tvoje prisustvo
kao ledenicu što sluti okapanje
jer svako trčanje prema tebi
bilo je jasno primicanje startu

sad je sve nekako drugačije
utrnuti višeboj sjenki na zidu
pamtim iz nekih starih vremena
ali ovo sve više liči na suludi ples
rasprostrt nad vatrom od izgovora

klečim nimalo slično molitvi znajući kako
ništa se više ne broji osim godina
u kojima srce daje naznake preskakanja

kao što se predaje ljubav
u ogledalu zamišljenom
(s pregrštom uručenih zagrljaja
vođena nepreciznom idejom 
nimalo darovitog neimara)
što sam naivnošću plaćala






Danja Đokić

Komentiranje je zaprto!

Danja Đokić
Napisal/a: Danja Đokić

Pesmi

  • 11. 02. 2017 ob 12:05
  • Prebrano 633 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 301.98
  • Število ocen: 8

Zastavica