Sanjala sam:
katedrale su ljudima pružale
zvonike
i mahale sanjivim zvonima.
Budnice milovanja su potekle
niz napukle molitve očaja-
obznanjuju ljubavnicima
oprost,
tužnima radost u zrnu pijeska
pod jezikom biserne
školjke,
nemoćnima snagu
u zjenici novorođenog
sunca.

Budna sam:
i pružam ljudima ruke,
prstenjem strepnje okićene.
Mašem im tamno zelenim
prstima nadanja.

Vjerujem:
nebu i jutru i magiji
stvaranja.

I samo jednoj kapi dobrote tvoje,
vjerujem.

Emilija Vasiljević