nebeske ruke jutros su otvorile
potpuno plavi prozor

i po prvi puta nisam analizirala
utiske neprospavane noći
premda je svako moje buđenje iz nesanice
neizostavno prolazilo sve računske operacije

oduzimala sam isuviše
zbrajajući promašaje
umnoženih godina
podijeljena bez logike
na danas i samo (da)nas

preživjela sam
četiri umorstva srca malo li je
u naivnosti kojom sam gradila zamak u sebi
bivajući izrešetana gelerima sveopćeg samoljublja
priznavajući kako nisam dorasla nijednoj fazi pada
unatoč čvrsto uklesanim stepenicama do neba

pad ne može biti let
kad ispadaš iz gnijezda od snova

biti glup i budala nije isto
po meni je budala daleko više
premda je tipizacija u ovom slučaju suvišna
ali kategorično tvrdim kako svaki kolerik
ima najmanje jednog melanholika na duši

i eto ova budala je osjetila ljubav pod jezikom
stvarajući je od pljuvačnih žlijezda 
davno sagorenih usta
i zato je načisto pobudalila
približivši se skraćenju perifernog vida

ali još uvijek s dobrom spoznajom kako je
plavi prozor odskočna daska za sunce
i moje oči koje sam pogledom na svijet
općom zasljepljenošću pogubila

Danja Đokić