Sanjah je, polu-budna.

Kao blagost -

u liku žene bez lica,

aure

plavog praskozorja,

snage

smaragdnookog jezera

i milog,

harfe na vjetru

zvuka.

Silazila je lagano

Kose raspletene

Tko li je bila?!

Još nijednim imenom

nazvana vila?!

U plaštu prijetnje

skrivena Svila?!

Ogrlica koja traži,

nevino

i

nježno,

tanki i dugi vrat

s u n c o k r e t a…?!

(„samo da omča ne postaneš!“-

moli je, uplakana krunica cvijeta…)

II

Možda je i neki vjetar

ženskog roda bila?

Ne, ovo nije onaj vjetar,

koji tvoje ruke ima!

Iz tog sna

uvijek se vraćam

njedara raskopčanih

(sandale u rukama)

na vršcima prstiju

kamenčić po kamenčić

niz stazu pošljunčanu.

Iz tog sna,

vraćam se

slana;

sa okusom oporim.

Ima tu i divljeg

kestena;

i žarke zrake nečega

još neimenovanog

a postojanog

i razuzdanog,

poput galopa

divljeg mustanga.

III

Noćašnji san-

nečija pjesma je bila.

Samo osjet,

riječi sam izgubila!

Iz sna je isplovila

i čun,

o zbilju jave,

razbila.

Ni napisana.

Ni dosanjana.

(„samo da omča ne postaneš“

-moli je uplakana krunica cvijeta)

Pula, 26.12. 2011.- Ema

Emilija Vasiljević