Rasuta brojim vrijeme
dok koraci tupo odzvanjaju
praznim snovima
Sve je odveć jednostavno
u igri koja uzima
ne pitajući
ne tražeći
ne nudeći
Uzima dah
u danu kad sunce izlazi
kao da se ništa ne događa
kad djeca odlaze da bi postala ljudi
koji će djecu djecom zvati
Sve je predviđeno u koraku
u sjeni koja mi ponekad ide na živce
plaši me njena pogrbljenost
Želim je odagnati s trotoara
da me ne sramoti sporošću pokreta
ponekim predahom
Rasuta brojim vrijeme
iza je poodmaklo
ispred je nepoznato
sjećanje doseže do udaljenih predjela
uvala
cvrkuta
i poneke psovke
usput izrečene u košmaru stvarnosti
u koraku
a blues razdire svaku strunu unutar zidina privida
Godi napaćenim mislima
shrvanim danima
i tišini u kojoj se utapa izgubljeno vrijeme
Rasuta ubirem jecaj gitare
savijam htijenja u sjenu zaboravljenu
na ulici gdje rastu djeca koja odlaze
da bi postali ljudi

Ljubica Ribić