Moje je srce kao kuća
bez namještaja
tek jedna stara stolica
na koju sjednu
oni umorni
od hoda u nepoznato
zagnjure glavu u ruke
i plaču
netko pet minuta
netko čitav život oplače
u mom srcu

ja o tome vodim
urednu evidenciju:
- Ibro je plak'o sedam i po minuta
( za svojom mačkom s kojom se srodio
kao da su ista vrsta, to se ne da ni penkalom zapisat' )
- Đoske je plak'o cio dan
( nešto je mrmlj'o da je bio na operaciji
da l' žuč je vadio, kamenac kakav, ne drži me
za riječ)
- Sajka je plakala sedam dana i sedam noći
( žensko je to, kaže izgubila je neku dragu uspomenu
s putovanja, maramu na nebo, na zvijezde mi se čini,
jedva je stala sa suzama )
- samo je jedan plak'o, isplak'o život cio u mom srcu
( al' ne mogu ovdje ime da mu stavim, možda jednom
kad završim sve poslove i odem na svoju zemlju
sestrama da ljubim voćke, krošnje pune ploda
po mjesecu, dakako, kad su najslađe )

Moje je srce kao kuća
malo a veliko
da i ti staneš u nj'
da i ti odmoriš brate
i sestro moja jedina
međ' svima jedinima.

Duško Babić