Kad smo se ipak sreli
već je bilo dockan
mada tvoje su kose
razumjele moje ruke
a tvoje usne
upijale riječi
(kao vosak u vječnoj
svijeta svijeći
njezin plam)
ali bilo je kasno
jer godina je bila naša
pri kraju
a Svemir se nagnuo
opasno na bok
(kao svaki
u nepoznatom moru
bez obala
zalutali brod)
zbog težine srca
u tijelima našim
progutala nas je
majka-tišina
i ostavila da
snivamo svjetlo
od kojeg će stasati
neopisiva
neobjašnjiva
vjerolomna budućnost
Poezije.
Poslano:
13. 11. 2016 ob 02:07
Spremenjeno:
13. 11. 2016 ob 13:17
Dobro jutro Duško,
lepo si napisal, prav poetično. Ja, od začetka do konca je poezija,
če gledaš skozi lepe oči. Tudi jaz upam da je tako.
Lep pozdrav v Zagreb tebi,
I. Šelmić
Srečanje, ki prisega na preobrat - srce, ki težišče sveta prevrne na bok in v tišino, tam pa ... se rojeva pesem, za katero se ne ve, niti do konca, kakšna bo njena usoda, čestitke,
Ana
Hvala od srca, Irena i Ana !
lp iz Zagreba,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!