Kažu da negdje
na nebu si.

Kažu i da nebo
dobre uzima.

Kažu.
Govore.
Tješe.

Da vrijeme
rane liječi.

A ja
drhtim i ove noći.

Vučica nesanice,
grize jazbinu žudnje.

Kida spletove vena.

Rovari
mojim
tijelom!

Izlazim na terasu
bosih nogu,
raskopčane košulje,
vlažnih usana.

Još jedna cigareta.
Ovo je zadnja noćas!

Gorki, prijeteći svjetionik.
Užareno tjeme očaja.

Još jedna čaša.

Mukli žubor vena
prijeti da se izlije.

Noćas trebam
narkozu spuštenih trepavica:

za krik boli što te nema,
za urlik vučice koja te traži,
za želju suludu, opustošenu,
za moju košulju poderanu.

Samo još jednu čašu.

Ovo je zadnja noćas!

Još jednu cigaretu.
Neću više!

Pogledam nebo.

Kažu da tamo si?

Tamo je zvijezda jutarnja.
I plavičasto srebro praskozorja.

Varaju se, varaju!

U meni si.

Kao blagost te odjednom
osjećam: svoje sjene
sjenu.

Kao jutro umiveno,
što se iz uzdaha noći
budi,
i svjetlo nudi.

...
Grad se proteže.
Na prste se propinje.

Jutro je i ljudi su.
Osjećam,
mlada prepelica,
u mojim njedrima poderanim,
iz pepela zadnje cigarete,
komeša  ž i v o t !

…

Umorna vučica,
u kutu terase,
drhti.

Emilija Vasiljević