Pročelje naše kuće
ostalo je nenastanjeno.
(nesmetano se bršljen širi)

Iza zastora boje tuge,
ostala je prostirka livade.
Na njoj smo, nevino bijeli,
prve dodire ubrali.

Jedino svjetlo bilo je Sunce
u odrazu tvog oka.

Jedina pjesma, glas vode
sa potoka.

Ostao je samo krik ptice
nad napuštenim mlinovima.

I pastir u sjeni krajolika.

Sjećanje o nama,
u nekoj svirali od zove,
riječi u pjesmu pretače.

Ema: iz ciklusa "povratak u zavičaj"

Emilija Vasiljević