Samo te takvu voljeti mogu
kad stojiš uspravno
i ispijaš čitavo stoljeće sreće
s nogu
iz čaše okrznute
silnom strašću pri vrhu
kad si toliko velika
da mi ne možeš stati u oko

tvoje grudi nitko nije osjetio
pod rukama kako dišu
jednom sam se samo naslonio na njih
i slušao gdje pišeš svoju prvu ljubavnu
pjesmu

( sve moje opsjednutosti
započinju tvojim imenom
mada ti o tome ne znaš ništa )

samo te takvu ljubiti mogu
ustobočenu u boku
dok češljaš kosu
provlačeći prste kroz nju
poput umjetnika
suviše ludog da bi pripadao ikome
osim umjetnosti kao jedinoj
umnoj bolesti
opravdanoj
revolucijom ljepote

samo te takvu odsanjati mogu
kad ispijaš usnama oholo proljeće
nepomična
s nogu
u vrtu uzburkanog svijeta
kad sve u zeleno zalista zablista
jedina moja
tako od svega različita
a sasvim slučajno
u meni ista.

Duško Babić