Ponovno je  odjurio  tamo  gdje se s nekim značajnim mimoišao. Je li to bila ona... u povorci svakodnevnih prolaznika?! Kao da mi je graciozno pokazala način kozmičkog sporazumijevanja. Evo, netom je pisala da dolazi. I vraća se u Sarajevo. Meni se vraća. A onda se  sjetio  kako  mu je prije mnogo godina (umjesto razglednice) u srce utisnula svoj sjaj u očima, mali, poput leptira lebdeći, plačni osmijeh i riječi:  „Ne,  nikada  se  neću vratiti, ni onda kada, možda, spoznaš svoje grijehe. Jer ni tada nećeš umjeti u meni mene prepoznati.“ Htio je tada nešto reći, izustiti,  ali  je, ukočen,  samo  nijeme  ruke  pružio  za sudbinom. 
      Sad  ga je s jedne grane u blizini, kao neki znak za praznovjerne, pogledala pa prhnula ptica  a, začudo, lišće stare  breze  nije zadrhtalo...! Je li se čudio tom fenomenu, ili  je samo gledao  za  pticom dok  je  nije usisala nebeska dubina. Pitao se je li i pored svega ipak prebrzo i bez razmišljanja nestala. Razmišljao je o tobožnjoj istini da jučer i sutra ne napuštaju svoju nerazumljivu, raskošnu i maštovitu igru Onoga-koji-odlučuje o svemu. Zamišljao ju je kako tajanstveno pleše u nekom drugom svijetu, onom čije majke, vjerovao je, djecu uče drukčijoj abecedi života. Okrenuo se njenom simpatičnom rukopisu i sjetio se vremena kad joj se duša nije odvajala od poezije Vesne Krmpotić čije je pjesme često recitirala  smatrajući kako će na taj način i ona pridonijeti da nenadmašan dar svog uzora u pjesništvu  ostane povijesno neizbrisan... Po tko zna koji put je ponavljala: „Sve si mi dao, osim spoznaje da si mi sve dao. Čak si mi dao da spoznam da mi nisi dao spoznaju  da  si mi  sve  dao.“ 
      Prisjećao se kako mu nije htjela priznati da ponekad teško shvaća svoju omiljenu poetesu. 
      Ponovno je gledao kako nedalekim parkom promiče... netko. A ne, zaključio je za sebe, to u meni nenaspavan čovjek pokušava prijeći ulicu...

mirkopopovic