Neko je pomjerio kamen.
Siguran si u to.
Godinama već kraj njega prolaziš
i tu je ležao cijelo vrijeme.
Navikao si se na njega.
Još jučer je bio na svome
mjestu kraj puta. Nepomičan.
Danas se napola nadvio nad provalijom.
Divokoza? Putnik?
Da l' ga uzela u ruku,
jagodicom kažiprsta
neko vrijeme gladila
njegovu kamenu strijelu
i potom odbacila?
Jer je težak.
Jednom će se do kraja prevaliti.
To si već vidio.
Ispod, na putu, bit će ljudi.
Otac i dva sina.
Neće ti se dati vrisnuti.
Možda će ih promašiti.
Premaknuti još jedan kamen.
I još jedan. I još ...
Kamenčine će rušiti borove.
Sravniti sela. Iznakaziti riječna korita.
Ili će završiti dole
u jezeru. Sam.
Zaglibit će u mulj,
gledati gore i pitati se
zašto se sunce slama u boje,
zašto je gora sva ulančana i razlivena
i zašto ribe šute drugačije od ljudi.

breza