Umjetnost je
kad natjeraš Zemlju
da se vrti u suprotnom smjeru
remagnetiziranjem polova
( olova, bolova, spolova? )
kad vrijeme zavežeš u čvor
pa ga vodiš sa sobom
kao pjesnik nevidljivo pseto
s brnjicom da ne grize ljude
kad na srcu nacrtaš oko
a ono se otvori
pa mu još dodaš
kičicom nekog genija
kupljenom na dražbi
za par iskrivljenih stihova
trepavice
na kojima trepće neonski natpis
kao na reklami jeftinog hostela
gdje si zadnji put vodio ljubav:
volim te svijete
volim te
koliki li si
oca ti očinjeg.

Duško Babić