Mali sedefasti biseri sjećanja
otkotrljali su se kojekuda
kao sićušne kristalne perle
i ne mogu sastaviti blistavu nisku
bez tih nekoliko bjeličastih zrna
koje odnijela je rijeka zaborava.

 Izgubljenih u vremenu,
u kricima bezimenih križeva,
po gustim šikarama ih tražim
umornih i krvavih nogu,
a lutanje nikako da stane.

 Plutam vodama nepredvidivim
u staroj drvenoj braceri
i prepuštam morskim strujama
da me, kao naplavinu, nose dalje
ka nepoznatim obalama prošlosti.

 Bolesna od mraka i neznanja
nemam više snage niti daha
u traganju za onim čega nema
i kao da ih je bog groma uronio
duboko u podsvijest divljeg
uzburkanog oceana.
A možda se tek rađaju
u bisernoj školjci na samome dnu
nekih toplih i mirnih mora.

Katica Badovinac