Nikada se nismo zabavljali kao tih nekoliko predratnih godina kad je rat bio opipljivo izvjestan, a naš razum tražio rupe da dokaže suprotno. Apsolutna neizvjesnost, siromaštvo, raspad države i gubljenje ikakvog uporišta tjerali su nas u kafiće, na koncerte i plesnjake, na pričanje viceva i smijeh. Guralo nas u čopor. Slušao se Balašević, Parni valjak i Hari Mata Hari, Ravel i Lepa Brena, punk i Vesna Zmijanac, zapravo sve što je moglo ma i za trenutak zaokupiti osjećaj i misli, i skrenuti ih s neizbježnog: katastrofe.

Trideset godina kasnije nije se mnogo promijenilo: još smo siromašniji, državu imamo kao da i nemamo, neizvjesnost ovog danas izvjesna je za stoljeće ispred, a rat… pa neki kažu da je već otpočeo. Ipak, razlike ima – sada se ne družimo, viceve ne pričano, ne pjevamo, ne plešemo. Dišemo li?
Zatvoreni u turobna staništa, naoružani svojim strahovima, uspješno isključujemo mozak sjedeći pred kompjutorom ili televizorom, pribjegavamo zapošljavanju preostalih energetskih potencijala razmišljanjem o zdravoj prehrani i alternativnom liječenju, slušamo alternativnu glazbu. Tražimo alternativu za spas, ali nje nema.

Turisti i slučajni namjernici u mom gradu zastajkuju pred cvjetnim instalacijama, diveći se velikom paunu, zatvorenom u žicu napunjenu zemljanim supstratom iz čijih rupa vire posađeni cvjetovi, raznobojne fuksije, pelargonije i begonije. Vise one tako nakrivljene a niti su na zemlji, niti mogu k suncu. Vise do kraja ljeta, s korijenom deformiranim dovoljno da prežive i uljepšaju bogatima ljeto. A kada ljeto završi i izmučeno cvijeće napokon uvene, završit će u kompostu. Bogati šetači će, naravno, na nekom drugom mjestu tražiti nove zanimljivosti i diviti se novom paunu s bolje pognojenim cvijećem.

saraivor