Ne dam
sjećanje na bakine krave
Rumenku i Granovu
kad se štrkljaju okrečenim šljivikom
dok im čvrsta bjelina urasta u zelenilo trave
što se stapa s onom krošanja u cvatu
a pogled kroz njih
kontrast blaži u nježno ružičasto

Ne dam
prepune dječje naramke
čiji zagrljaji čuvaju bijele narcise
ukradene kraj ograde međimurskog seoskog groblja
te prve životne trofeje
izborene
željom ljepote i
neobuzdanošću mašte

Ne dam
velike laži malih bosonogih djevojčica i dječaka
o putovanju na more za ljetnih praznika
ispričanih pod balkonom zgrade
u svojoj „kućici“
dok se oči pune ljepotom posljednjih purpurnih odsjaja sunca
pred počinak

Ne dam
svetu puninu
što iznova navire
i poput sjajna slikara koji miješa boje dobivajući nove nijanse
spaja vremena
prošla sadašnja buduća
i toplinom duše grije dlanove
u doba hladnoće

Ne dam
ovu ljubav kao zavjet
jer
ona je da raste da se širi
da leti
leti

saraivor