IZGUBLJENE DUŠE
Svaki život je priča za sebe,
ali svi mi imamo
isto Nebo,
isto Sunce,
istu Zemlju...
pravo na Sutra,
pravo na Život
i pravo na vlastitu Smrt,
ali Danas je obojena
bojom mrkog ugljena.
Tko nam je krvlju
umazao prozore,
prag posuo pepelom,
a nebeski svod pretvorio
u crnu rupu svemira?
Tko priča budućnost
u kojoj je Planet prazan,
a mi lebdimo u prostoru
visoko iznad svega,
i stižemo brzinom svjetlosti,
jedan po jedan, na svoju
nedodirljivu i daleku zvijezdu!?
Ni ne znajući, zapravo,
što nam se dogodilo,
a kamoli da smo
prije toga ispili čašu dobrog,
starog konjaka za hrabrost
i uzeli vlastitu mačku
da nam pravi društvo
u tim usamljenim,
i beskrajnim bezdanima.
(Odlazimo, ni ne sluteći
za čije ideale... i priča
se završava)
I djelimo, isto nebo,isto sunce , istu ljubav prema poeziji ali ne trebamo se žuriti da odemo, svako ima svoje vrijeme i neka ga iskoristi najbolje što može....Odlično Katice !!! Lp vesna
Sjajna ideja. Izdržala si na putu stvaranja stihova o zagonetki vječnoj zapitanosti.
lpm
Katica,zelo lepo opisano.
Vsakdo, ki odhaja pa pušča tudi nekaj za seboj.
lp gorski javor
Vesna, Westre, Mirko, Gorski javor,
hvala vam na čitanju i vašim osvrtima koji su mi dragi i vesele me. Također me motiviraju na rad.
Lp! ☺☺☺☺
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
- 05. 07. 2016 ob 00:02
- Prebrano 1888 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 99.12
- Število ocen: 7