TRENUTAK SMRTI
Ležim na bijeloj postelji
izlazim iz sebe same
poput žutog kanarinca
lebdim u zračnom prostoru
na krevetu vidim svoje tijelo
i pitam se: da li sam mrtva?
Nema boli, samo ugoda,
topla svjetlost koja me
kroz sebe propusti
i zaslijepi moje
papraste zjenice.
Preplavlja me lakoća postojanja
u otvorenom beskonačnom
prostoru svemira.
Prolazim između tisuća zvijezda,
gledam vatromet kometa
i sićušnu Zemlju ispod.
U treptaju spustim se nad Senu
i vidim osvijetljene mostove
koji spajaju dvije obale.
U trenu mijenjam noć u dan
u času preletim Sredozemlje
i nađem se iznad
Keopsove piramide
te pomislim:
moram li se vratiti!?
Privlači raznovrsnost tvoje poezije. Lijepo te je čitati, Katice.
LP
Mirko, puno hvala. Još ću se više truditi samo mi nedostaje ponešto slobodnog vremena.
Lp i tebi!
Poslano:
27. 06. 2016 ob 15:07
Spremenjeno:
27. 06. 2016 ob 15:08
Joj Katica kako lepo, počutim se, kot bi bila ptica selivka.
lp gorskijavor
Bravo Katice,imam i ja slicnu pjesmu,pustit cu je ovih dana..ali tvoja je bolja ,
lp,Vesna
Gorski,
s maštom lako postajemo ptice. Hvala na čitanju i komentaru.!
Lp!
Vesna,
cijenim tvoje komentare,a poeziju kao i o ljepotu nije moguće vagati. Svaka je lijepa na svoj način.
Veliki pozdrav!
Westre,
hvala na prekrasnim riječima. Pjesma je nastala na temelju osobnih iskustava (jednom slučajno - pa nisam bila sigurna da li sanjam, a drugi puta u bolnici na operaciji) s elementima mašte.
U pravu si kada kažeš da je ljepše živjeti.
Lp!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
- 27. 06. 2016 ob 00:51
- Prebrano 1581 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 120.58
- Število ocen: 8