Ti nikad nećeš znati
Da sam te nehotice zatvorila
U nesvjesnost, štiteći te
Od vlastitih ishitrenih odluka
Onog dana kad nepoznati oko mene
Ostadoše zakinuti za jednog, nenadano

A svijet nije stao ni za tren
Niti se čudo u vremenu zaledilo
Sve se nastavilo kao da se ništa
Baš ništa veliko nije dogodilo

Oko nas lice do lica
Crno-bijeli svijet i crne ptice lete
Nas dvoje izvan starog filma
Aurora borealis se oko nas plete

Ti nikad nećeš saznati
Da te skrivam u dubinama htijenja
Navlačim preko tvoga imena
Neprozirnost koprena u slojevima
Da ne ogolim istinu ni sebi ni drugima

Niti ćeš saznati da stopama sam othodala
Koracima tvojim označenim stazama
Na kartama tvoga postojanja crvena razlivena
Misleći da srest ću te negdje u čekanju

Umjesto tebe sam nejaka
Svo breme udaha i izdaha
Sama pronijela kroz tisuće potrošeih dana
Bez tvoje pomoći, bez ramena na kom bi počinula
Svoja beznađem iskrivljena leđa.
Ni to nećeš saznati…

Ti nikada nećeš znati
Da život ovaj što desetljećima trošim
Više i nije samo moj
Jer u čežnji za tvojim stremljenjima
I dah svoj dijelim sa tobom nesvjesna
Jedan za tebe, jedan za moja već odavno
Zamrla željenja

Ti nikad nećeš saznati...

Emilija Mijatovic