Ti imaš kist i tube golicave
prepune usnulih boja.
Košulju nehajno otkopčaš,
tek dva-tri gumbića gornja,
i već PEJZAŽI poteku.
Iznjedriš ih za časak tili!

- A što ja riječima mogu?

Ti uzmeš olovku grafitnu.
Zažmiriš...Tek kutić oka suziš
i već PORTRETI poteku.
Iznjedriš za tili časak
OBLAKE,
tako mekano stvarne i lijepe
da ih za uzglavlje svoje poželim!
I svaka PTICA tvoja naslikana,
pjeva i leti!

Koju to tajnu kriješ
u košulji otškrinutoj,
kad sve što dodirneš
sretno je: pjeva i leti!

A što ja riječima svojim
stvoriti mogu?

- Tek divljenje Tebi
- I molitvu tihu:
Neka dodiri tvoji traju
i kad mi riječi ponestane.
...
A kada zauvijek utihnem,
pa sretna,
na krilu ptice tvoje uzletim,
na oblak mekani-
samo za mene naslikani:
- Lako će biti tada i meni...
...
Ema: "prstohvat sna"

Emilija Vasiljević