Sjećam se:
U granama lipa
ljeskao se lipanj.
Bili smo usred „špice“
a ja sam se smijala.
Nepregledna rijeka
Vozila u oba smjera
A ja sam se smijala.
Prolaznicima;
pročeljima zgrada;
drvoredima kroz
koje se vozimo-
smijala se i smijala...
-A čemu se
TI imaš smijati?!
Pitanje tvoje,
veličanstveno
okrutno,
fijuknulo je
poput korbača!
Izvilo se iz pomne
smotre pogledom:
-utegnuta sam
ortopedskim
korzetom,
sa oreolom
višestrukih
zavoja
oko glave;
-sklopljena kolica na
zadnjem sjedalu
našeg auta.
„Osjećam vjetar u kosi“
htjela sam reći,
ali ,
zaboljela me
vlastita slabost:
Trebam li se pravdati
za ovu radost samoniklu,
bez opipljivog pokrića izniklu...?
Bila je potaknuta
tek zrakom Sunca
koja mi dotakla misli.
I spoznala sam gorku
istinu: da si već odavno
otišao, Dragi moj,
iako me, svaki dan,
uredno voziš „gdje treba“
zbog onog „u dobru i zlu“.
„Smijem se sebi u lice“
-odgovorila sam.
-Oprosti, ljudi nas gledaju,
pokušao si sve ublažiti.
Kao da je bogohulno
brige niz smijeh otpraviti…
Kako objasniti sebe
ljudima suhozidom
omeđenim ?
Nije li bogohulnije plakati
uz savršeno poslušne udove
i žubor žive vode ?
...
Danas su ova sjećanja,
gorčinom prelivena,
samo „lanjski snjegovi“.
A ja se u svojim stihovima
nastavljam
smijati, trčati, grijati.
Plešem.
Iznad svakog Stiha,
Iznad svake Suze,
Iznad svakog Suhozida...
-Tek tu i tamo,
pred Blagdane,
zabridi nepravda,
zaboli sjećanje
na dan
kad sam se smijala,
i smijala i smijala
bez pokrića.

Ema: iz ciklusa „kad odu svi“

Emilija Vasiljević