Dođem ti kao breme na leđima
Kao granje skupljeno u planinama
Da potpališ strast ugaslu
(Još uvijek vjeruješ u čuda)

Dođem ti kao sjećanje
Na vrijeme prije vremena
Kao nostalgija što boli već desetljeće...
(Danas živi samo sjećanje)

Dođem ti kao damar
Kao rijeka ponornica
Netom prije izvora, uzavrela
A opet, tako sam ti na dodir daleka

Dođem ti...

Dođe mi...
Da te razriješim zakletve
I skinem ti okove
Da izbrišem obećano „Za zauvijek“

Dođe mi da te pustim sa dlanova
Da poletiš visoko do sivih oštrih vrhova
I sviješ novo gnijezdo daleko od mojih pogleda
Dođe mi ...Korak sam od pristajanja.

Emilija Mijatovic