Život obučen u sivi kaput
U sivim čizmama
Sivilo asvalta gazi
Šta vide oči
Ne dalje od sivih oblaka
I koprene mraka
Što se za nama prikrada
U rancu sećanja
Još boje nosim
Na sva plava svitanja
Što sam ih budna dočekala
Na sitno žuto divlje cveće
Što raste kraj puteva
Na grleni smeh
U zelenoj travi
I dugu posle kiše
Slomljeni osmeh
Suzu mi ne briše
O ovom sivilu
Ne mogu da pišem
Bilo je lepo
Kraj je
Nema više...
Tako si stručno, marljivo i bespogovorno sakupila sve sive pahulje koje su, projicirane iz olovnosive, teške, mučne, depresivne atmosfere zasule tvoju putanju, korake, misli, asvalt, Tek, krenuvši naput, spominjući u ruksaku zraku sunca, širiš pjesmi grane, lišće, krila i daješ joj sadržaj, širinu, boju, ljepotu.
Srdačan pozdrav, Milena!!!
S nekakvim prtljagom se mora putovati dalje... Pa ja eto, izabrala :)
Hvala Mirko, na prekrasnom osvrtu kome se uvek radujem i koji sive dane i sve sivilo pretvori u boje...
Lp Milena
Draga Milena,
lepa pesem, razmišljam, če je tako kot je...in se navajamo na nove načine,
pa nam še malo jemlje energije in daje še nekaj sive.
Samo pet ti lahko dam...
Pošiljam lep pozdrav, nekoč morda ne bomo govorili samo na daljave,
Irena,hope
Lepo je dok putujemo, Irena, hope... Sivo jeste, ali u duši su ipak, boje...
Hvala ti na komentaru.
Lp Milena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milena Vučković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!