Nek te pitaju. Ti ćeš samo napisati
na komadu kartona
u očima načičkanim kratkim tekstom
da su crvene cipelice
za prodaju
(Zar treba
naglasiti da su im boju izbrisala
pravila opstanka?)

Pitat će za cijenu preglasni znatiželjnici
moraju, godine im je pregazio Mrak
sagorjele su im svijeće u dušama
kosti i um su im  ljudi  iščupali
Ti nećeš liti jad sa lica, niti razgrnuti
svoje ništavilo i pričati o pošiljkama
o paketu što ga s kraja svijeta
spakiraše jedne Ruke i jedna Ljubav
za Sarajevo devedeset treće

Nećeš pričati kako je na jugu
kad travanj procvjeta jer
iz tvoga su vrta otputovali mirisi
ti samo u sjećanju traješ – soba je
Valentinina najednom bezglasna
I ti više ne umiješ spominjati subotu
kad s rođendanom je jauk oglasio
da tihost je s tobom zauvijek ušla
u njenu praznu sobu
Ti ćeš samo stisnuti ostatak smrskane svjetlosti
odšutjeti grč i slobodu iščupanu iz grudi
odšutjeti snajperski hitac
tu hirovitu rezonancu i glad, jer cipelice ćeš
crvene zamijeniti za tri do četiti velike
kašike ulja – to će munjeviti osmijeh Usuda
još jednom urezati u svijest
tvoju laticu-brojku, krila hladne statistike
neumitne korake povijesti
u gradu jugoistočno od apetitā
tabanajući nebom
suobrazno s uvijek novim
dometima civilizacije

mirkopopovic