U ranu zoru praćen tišinom

ispisujem pjesme bez riječi i rime

u kišnoj ulici nepoznatog grada

i prkosim sjećanjima

koja me vijekovima progone

Ostavljam za sobom

pješčane gradove

kao ptica selica

slijećem na tuđe prozore

i uživam u izlascima sunca

Tek kasnije budi se grad

priznaje da je opet

sanjao o tebi i pita se

gdje idu usamljeni ljudi

Ne trudim se da pronađem odgovor

puštam kiše da pjevaju umjesto mene

i tražim dječaka u sebi

Sumiko