Jednom me je netko nešto upitao.
Možda sam bio neodgovoran, ali nisam ništa rekao.
To je bio jedan od mojih najboljih odgovora ikada.

Još i danas mu neizrečenim riječima pripovijeda
priče rečenica, dok su bile još samo slogovi,
možda čak i samo slova
ili tek kratkotrajni umeci kao grleni glasovi.

Možda mu se odgovor u jutru magli u blizini očiju
i raskriva neiscrtana značenja, dok su još bila crte i točke,
vjerojatno tek samo nejasne sjenke - nekadašnje esencije nečega.

Vjerojatno mu uvečer kao tmica crni u crnini
i raste ispod vjeđa u ponovno pitanje
na koje je bilo već odgovoreno usred bijela dana, točno u podne.

I tako je dočekao odgovor u vrijeme dok gleda za vjetrom, zove ga
punim imenom i dašće mu preklinjuće misli.

Vjetru je svejedno kamo ide,
samo da puše.

Jure Drljepan (JUR)