na raspuću opet visi

spomen ploča

na jednom šarafu

drugi il' su zabetonirani

il' šutnuti u nemarnu travu

uglavnom, ne vide se

na mliječnom stablu

zjape rupe

(crne kao zjenice)

dovoljno duboke za bubice

tvrdokrilce, kojekakve žiške

i druge životinje

(koje od crvotočina žive)

a taman toliko široke da opet zaglave

dječji prsti, aaaj, ko će ih izvući

brižno previti, hoće li stići

prije nego što zvizne

skupljač orkana

i sa svih strana nebeske vrtače

dojure lovci daha i vodonoše

što munjom sijeku oblake

ne bi l' kantom čim prije zgrabili sunce

ako trepne, ako zapadnjak samo dahne

il' krvonoši s čela na šaraf kapne

zahrđat će, otkinut će se, spas-

ti, otkotrljati se i od pećine dalje

i ode, ode nam i ova u vražju mater

ma, ko će je stići

zapamtiti, ko će je opet rezati

ponovo klesati, zabijati

hoće li stići lijepo zarasti

pravilno izrasti tek izglavljeni

prstići, hoće li moći ikad

otkrite životinje zaboraviti

i prerasti bubice

kojekakve tvrdokrilce

sićušne žiške

i stasati u kršne ljude

za spomenicu novu

da se ispiše

da se čita

i ne razmišlja, što je u bistvu lakše

biti: povjesnik il' pjesnik?

već da svi znamo odmah k'o iz topa

smjerno odgovoriti.

breza