Proljeće je bilo

i makovi su cvali na poljima

pored Vardara u kome se ogledao

Mjesec, više crven, nego žut

u mirnoj noći

Bježeći od melanholije;

kao dani koji dolaze i odlaze

kao putnik, bez koraka, koji se vraća

kao vjetrenjača, koja stremi ka visinama,

leteći u mjestu

kao dijete koje se ne snalazi u bolu;

vidio sam je prvi put

Prolazila je, otvorenog srca, kao živa pjesma

koja širi radost i mijenja svijet

bez upozorenja

Rekli su da se zove Zehra

I ne vjerujem da se može sjetiti

tog dana izgubljenog između bola i sreće

i onih zvijezda nad gradom,

a ima dosta stvari, oko svih nas,

koje treba zaboraviti,

i šutjeti, ne reći nešto

što bi moglo zaboljeti

Znam da je nemoguće

i da nema smisla, ali

ako se sretnemo, ikada, volio bih

da ima onu istu plavu haljinu

što je lepršala na vjetru,

kao zastava koja zna da mora pasti,

u ime ljubavi

A ljubio bih je noćas

dok spava grad

i pada prvi snijeg

Sumiko