Na pečeni kesten mirisala je ulica

vjetar je svirao melodiju u molu

promrzli prolaznik dozivao je

ime ljubavi koja je ostala

daleko u nekoj ravnici

u društvu nepoznatih lica

prve pahulje započinjale su svoj ples

sve se činilo tako jednostavno

a stigao je rat

i sve je ostalo zabilježeno u meni

Volio sam da putujem noću

zaostalim vozovima

da po zamrznutim prozorima

ispisujem stihove, tvoje ime

godinu rođenja

a nisam znao ni da postojiš

da u tvojim očima

boje juga sanjaju zvijezde

kad na prstima prolaziš kroz noć

dok spava grad

U brdima su me čekale magle

smrznuto lišće i neobrane jabuke

drugovanje sa tišinom

koja je kao kroz ključaonicu

ulazila u moju samoću

jer tada te nisam osećao u blizini

i srce mi je obuzimala tuga

od brojanja pustih daljina

Nisam pamtio dane

tek poneku noć

koju sam pretvarao u osmijeh

i zamišljao kako se smijemo zajedno

na klupi ispred kina „Manaki“

Sumiko