nastaješ
u najdubljoj crnini
iz duboke vlažne jame
plaziš na površinu
suncu se ugibaš
obuzdavaš tisućljeća zla
u svojoj krvi
instinkt zvijeri
pogled lovca
još miriše plijen

ti ispaštaš davnu krivnju
posvećenu vlastitim trajanjem
tvoj dorian grej čuči uporno
na golom balvanu
uzduž rasječenom
koji balansira rijekom
udarajući o sve četiri obale
sudarajući se sam sa sobom

ispuniše te mržnjom
preslab rekoše
i ne oprostiše ti tebe
razapet između
neba i zemlje
dana i noći
sebe i njih
traješ još uvijek tražeći
opravdanje za njih
za sebe kaznu

saraivor