Ja sam stranac
u svom rodnom gradu
za koji me, još samo, vežu
tragovi sjećanja kojima se vraćam u vrijeme
kada smo bježali iz školskih klupa
i u starom parku sanjali
o dalekim putovanjima
Te dane, kada smo bili nedužni,
voljećemo u uspomenama
pretvarajući ih u legende
Nerado govorim o tome
komadajući svoju biografiju
popunavam praznine žalosnim
pretjerivanima
izmišljajući detalje i dodajući
poneki ukras
I opet sam
na kraju jedne priče,
koju ne moraš da znaš,
zato ne pitaj ništa
samo me pusti
da poletim, kao albatros
jer ja sam cvijet
bez korijena
I nemoj da se ljutiš
ako ne uspiju moji ,nespretni, pokušaji
da je odbolujem
uz muziku sa starih ploča,
zaboravljenih pjevača,
što sviraju cijelu noć
pjesme koje nisu napisane za tebe
I malo vina prolijem
po krpicama iz Trsta,
davno izašlim iz mode,
u znak sjećanja
na sva ona mjesta
na sve hotele i restorane
koje sam posjećivao
u predasima između ljubavi
Nacrtaj, noćas, mjesec iznad kreveta
ostavi vrata otvorena
pusti me da uđem
u tvoju sobu
i pogledam kroz prozor
okrenut daljinama
budi tren u mojoj vječnosti
Jer znam
Ljubav moja si ti

Sumiko