U sjeni lipe, gdje smo nekad,
dolazili na male noćne razgovore
vrijeme je stalo
kao balerina koja je zaboravila
korake predstave
Kad spavam osjećam njen miris
i čini me se da me neko doziva
iz voza koji se vraća na stare perone
i nešto u meni zapjeva
...ima jedna žena što se svako veče
kad se suton plavi zumbulima javi..
Opet sam na pocetku
i dalje nista ne znam
misleci da se nista ne dogadja
bježim od tuge
koja lomi srce u jesenja predvečerja
opominjući me da nisam više
kao nekad spreman
da prah djetinjstva
rasipam po oblacima
Ponekad bacim pogled
i sretnem sebe u ulici
u koju dolaze ljubavnici
da držeći se za ruke
prebiraju po uspomenama
Zaplakao bih od sreće
ali znam da sanjam
i da fali nešto

Sumiko