Uzorane njive
nepregledne
crnilom sjaje 
i na put zovu
tamo gdje s lunom ću pričati noću
i vidjeti prvo jutarnje sunce,
beskraj će biti moje odredište.
„Putniče, stani“ – javi se glas.
„Prtljaga i štap, gdje su ti, hej!
Ledene sante vrh li si
il jezero duboko bez dna?“
Ja imam nebo u dječjim očima
i svemir u njihovu osmijehu.
Nadu u dodiru.
Jer ja sam putnik bez prtljage.
Sa sobom nosim tek stihove srca,
odsjaj duše i san
da bila sam jednom.

saraivor